22. 02. 2012.

Mali tipar kneza Strojimira


Dr Đorđe Janković

Mali tipar kneza Strojimira

       
           Nedavno je za naš narod spašen zlatni tipar Strojimira. Otkupila ga je na aukciji u Minhenu Vlada Srbije, i o tome je naša javnost obaveštena. To izuzetno svedočanstvo slovenske kulture i pismenosti bilo je, kako izgleda, plen nekog nemačkog vojnika u vreme Drugog svetskog rata, na našem tlu. Slično je nekada i zlatan prsten kralja Radoslava otkupljen iz inostranstva. Koliko ima još našeg opljačkanog blaga u inostranstvu? Ovde se mora postaviti pitanje, zašto se novci ne ulažu u arheološka iskopavanja, umesto da otkupljujemo ono opljačkano na aukcijama u inostranstvu.
           Tipar je u vidu zlatne kupe sa ušicom na vrhu. Težak je 15,46 grama a visok 1,9 santimetara. Odozdo ima kružno pečatno polje sa krstom, oko koga je obrnuto urezan grčki natpis: + KEVOIΘ·STRONMIR  =  + K(ΥRΙ)E VOIΘEΙ · STRONMIR, odnosno ''Bože pomozi Strojimiru''. Tipar je pripadao Strojimiru, i služio je za pečatanje pisama i dokumenata koja je slao i sastavljao njegov vlasnik.
           Ovakvi mali tipari ili pečatnjaci korišćeni dugo vremena za pečatanje pisama. Naime, kada se pismo napiše na pergamentu ili papiru, ono se presavije tako da se tekst ne vidi; onda se tako zatvoreno pismo zalepi voskom, ponekad stavljenim preko vrpce, i zatim se odozgo na vosak utisne pečat pošiljaoca. Mali tipari se mogu  otiskivati i u olovu. Takvi tipari su dugo korišćeni, čak do našeg vremena. Datuju se i razvrstavaju po pečatnom polju i po obliku tela i drške. Na pečatnom polju može biti natpis, neki simbol, znak, šara, inicijal ili slično, dakle nešto po čemu se može raspoznati vlasnik. Česti su u 9-10. stoleću. Od 11-12. stoleća širi se upotreba pečatnog prstenja, kao jednostavnijeg i pouzdanijeg za nošenje. Pečatno prstenje se koristilo i pre toga, ali je naročito omiljeno u Poznom srednjem veku, dobu od koga su sačuvani i brojni otisci na dokumentima. U 17-19. stoleću su sa našeg prostora poznati i tipari i pečati – otisci, kako privatni tako i oni državni, crkveni, pojedinih manastira ili pojedinih ličnosti.
            Običaj korišćenja pečatnjaka koji su nošeni okačeni na kakav lančić oko ruke ili vrata, raširio se iz Vizantije na slovenske zemlje. Tipar Strojimira spada u one koji su korišćeni u 9-10. stoleću. Pečati (otisci) takvih tipara nisu sačuvani jer su otiskivani u vosku. Prilikom arheoloških iskopavanja takvi tipari su nalaženi u slojevima 9-10. stoleća. Po pravilu su izrađeni od bronze. Više takvih pečatnjaka nađeno je u vizantijskom Korintu. Oni su piramidalnog oblika sa ušicom na vrhu; jedan ima telo u obliku polulopte. Na pečatnom polju su urezane predstave ptica, lava, pentagram i slično. Neki primerci od steatita su kupasti, ali oni bi mogli biti mlađi, iz 11-12. stoleća.
           Najviše takvih pečata nađeno je prilikom iskopavanja bugarske prestonice Preslava. Srušena je u vreme ratova Rusije i Vizantije za vlast nad Bugarskom, 971-976. godine. Najčešće su nalaženi bronzani tipari, a izuzetna su tri raskošna primerka, svi iz Preslava. Jedan je piramidalan, načinjen od lazurita učvršćenog u zlatni okvir, sa zlatnom alkom u ušici na vrhu. Na gemi je prikazano poprsje vladara sa carskom krunom – stemom i sa sferom u ruci, a na natpisu se razaznaje ime cara Simeona (893-927). U drugom primerku je gema od kristala, sa obrnutom predstavom Blagovesti i sažetim natpisom, takođe obrnutim. I ona je ubačena u zlatni okov piramidalnog oblika, ali je intalj osmougaone površine; datovan je u kraj 9. – 10. stoleće. Treći raskošni tipar iz Preslava je u vidu kupe od pozlaćenog srebrnog lima, u koju je umetnuta antička gema sa predstavom Fortune. Na vrhu je šira ušica, a ukrašen je granulacijom. Dakle, ukupno su poznata četiri raskošna pečatnjaka, od kojih je pečatnjak kneza Strojimira ceo zlatan i jednostavne izrade, a ostala tri, složenije izrade, bugarska, sadrže pečatne geme obuhvaćene zlatnim odnosno pozlaćenim držačem. Iz Preslava je poznat i jedan bronzani primerak sa natpisom + KEV AMN. Takvi tipari nisu zabeleženi kod drugih Slovena u 9-10. stoleću.
           Natpis odnosno molitva „Bože pomozi“ - KΥRΙE VOIΘEΙ, uobičajen je od ranovizantijskog doba. Nalazimo ga na crkvenim predmetima, pečatima, ali i na šlemovima. U 9-11. stoleću ima ga na prstenju Grčke, Makedonije, Albanije, Bugarske.
Na srebrnoj čaši 9-10. stoleća iz Preslava, koja je pripadala Sivinu, velikom županu Bugarske, Slovenu, piše:  KEVOΘN + SNVNN ZΥPANOS MEGAS VOVRGARNAN. Iz ovog primera vidimo snažan uticaj vizantijske kulture, između ostalog i preko izvoza luksuznih predmeta. Iz istog doba nema zabeleženih slovenskih natpisa na pečatima, što pokazuje da je diplomatski jezik bio grčki. To što neki tipari imaju neki lik a drugi natpis, možda ukazuje na još uvek raširenu nepismenost, odnosno da su pisma čitana nepismenima, a oni su raspoznavali pošiljaoca po pečatu.        


           Metal od koga je izrađen Strojimirov tipar, zlato, na osnovu poređenja sa ostalim raskošnim primercima, pokazuje da je morao pripadati nekom na vladajućem položaju u 9-10. stoleću. Jedinstvene podatke o istoriji Srbije u 9-10. stoleću ostavio je vizantijskom car Konstantin VII Porfirogenit (913-959). On je među srpskim vladarima po imenu zabeležio prvo kneza Višeslava, koji je vladao Srbijom negde na kraju 8 i početku 9. stoleća. Njega je nasledio Radoslav zatim Prosigoj pa Vlastimir, posle čije su smrti presto preuzela njegova tri sina, Mutimir, Strojimir i Gojnik. Mutimir je posle izvesnog vremena proterao braću u Bugarsku; pored svoje dece Pribislava, Brana i Stefana, zadržao je kod sebe bratanca Petra, Gojnikovog sina, ali mu je on pobegao u Hrvatsku. Strojimir se oženio Bugarkom (slovenskom kneginjom?) i dobio sina Klonimira, koji je kasnije poginuo u pokušaju da preuzme presto Srbije. Tek je njegov sin, Strojimirov unuk Časlav, uspeo da postane vladar Srbije, posle 927. godine, uz pomoć Vizantije kako ističe njegov savremenik, car Konstantin VII Porfirogenit. Nema nikakvog razloga da se ovaj mali tipar ne pripiše upravo vlasništvu srpskog kneza Strojimira.
           Za sada je teško odgovoriti na pitanje kada je knez Strojimir koristio ovaj tipar, u vreme dok je još vladao delom Srbije, ili u vreme boravka u Bugarskoj državi. On je u Bugarskoj morao imati visok položaj, kao mogući budući knez Srbije. To se potvrđuje time što je njegov sin Klonimir pokušao da preuzme srpski presto, a u tome je uspeo tek njegov unuk Časlav. Njegov brat Gojnik, takođe prognan u Bugarsku, od tada se ne spominje, iako je njegov sin Petar, proteravši Mutimirove sinove, vladao Srbijom dvadeset godina, odbivši napad Klonimira. Nešto kasnije, car Simeon je na srpski presto prvo postavio kneževića Pavla, a zatim svrgnutog kneza Zahariju.
           Otvoreno je i pitanje gde je Strojimir vladao. To nisu bili srednje i gornje Podrinje, jer je tu negde Mutimir zarobio sina hana Borisa, Vladimira, prilikom bugarskog napada na Srbiju. Sudeći po potonjem napadu njegovog sina Klonimira na grad Destinik, u pokušaju da preotme vlast, Strojimir je nekada mogao vladati Hvosnom i Zetom, jer se to prestono mesto traži u Metohiji. Po preseljavanju u Bugarsku, Strojimir je po svoj prilici dobio na upravljanje neke delove ondašnje Bugarske. Treba imati na umu da je tokom 9. stoleća, počev od hana Kruma, Bugarska postepeno zauzela oblasti sliva Morave, gde su pretežno živeli Srbi. Han Boris je mogao poveriti Strojimiru upravljanje nekim zapadnim oblastima Bugarske, nastanjenim Srbima, da bi tako obezbedio stabilnost na zapadnoj granici ka Srbiji pod vladom Mutimira, dok je on ratovao sa Vizantijom. Zato se čini verovatnim da je Strojimir vladao negde u Pomoravlju, a uže u slivu Zapadne Morave, Ibrom i Kosovom. Dakle, tu bi negde trebalo tražiti njegovo prestono mesto.
           U ruševinama tog prestonog mesta, zatrpanog zemljom, mogao je biti nađen Strojimirov tipar, slično onim nađenim u bugarskim prestonicama. Druga mogućnost je da pečatnjak potiče iz groba samog Strojimira, sahranjenog u nekoj crkvi iz 9. stoleća. Nije zanemarljiva činjenica da je najveći broj grobova iz starih srpskih crkava, opljačkan upravo na Kosovu i Metohiji, od strane Albanaca. Zato se ne mora prihvatiti pretpostavka da je tipar plen nemačkog vojnika; mogao je biti nabavljen od nekog pljačkaša grobova u naše vreme.
           Ovaj pečat je neizmerno važan ne samo za kulturu i istoriju Srba, već i za druge Slovene. On je napisan grčkim pismom, koje su koristili i Bugari, pre nego što je preovladalo slovensko pismo. To pokazuje da je državni vrh bio vezan za glavne grčke gradove Vizantije, i da latinski jezik vizantijskih gradova na Jadranu nije korišćen u službenoj prepisci. Strojimir je bio pismen, znao je grčki, sastavljao je pisma i druga dokumenta, ili su to za njega radili pisari, a on ih je overavao potpisom i pečatom. Taj pečat je verovatno bio proizvod vizantijskog zlatara, nekog iz Carigrada, Soluna ili Atine, što svedoči o političkim vezama sa Carstvom, važnim zbog sukoba sa Bugarskom. Očigledno su tada u Srbiji postojali pridvorska kancelarija, arhiv i uobičajena  administracija koja prati državu. Deo krčaga iz Čečana na Kosovu, kojim je plaćan porez u vinu, ima glagoljski natpis, koji pokazuje da je administrativno pismo u unutrašnjim poslovima bilo slovensko - glagoljica. Najbrojniji natpisi iz Srbije 9-10. stoleća su oni epigrafski, ktitorski, iz crkava, i oni su svi latinski. Izuzetak je deo natpisa iz crkve na Gradini Martinića u Zeti, koji je delom ispisan grčkim jezikom i pismom. To pokazuje da je latinski bio liturgijski jezik, što je u skladu sa podatkom da su Srbe pokrstili sveštenici poslati iz Rima, po nalogu cara Iraklija (610-641). Međutim, diplomatski jezik i pismo bili su grčki, a državni – slovenski i glagoljica. Ovo možemo uporediti sa podatkom da je češki knežević Vaclav prvo naučio slovensko pismo od babe Ljudmile, Srpkinje, i grčki od svojih učitelja u Pragu, a potom ga otac šalje da uči latinski u gradu Budeču.
           Strojimir je bio hrišćanin, što pokazuje njegov mali tipar, kao i njegovi preci. Sve ovo važi i za braću kneza Strojimira i druge naše vladare 9. stoleća. Do sada se mislilo da su tek njegovi bratanci, Petar i Stefan, prvi iz srpske vladarske dinastije hrišćanskih imena, bili prvi kneževići rođeni u pokrštenoj Srbiji. Da su i preci Strojimira bili kršteni po rođenju kao i on, iako nose slovensko ime, pokazuje latinski natpis sa kamenog basena krstionice koja se danas nalazi u Splitu, u kome se beleži da je napravljena u vreme kneza Višeslava, pra-pradede Strojimira. Višeslav ne bi bio zabeležen na krstionici da nije bio vladar miropomazan u Crkvi Srbije. I češka kneginja, ćerka srpskog kneza, Sveta Ljudmila, nosi slovensko ime.
           Tipar kneza Strojimira, zajedno sa drugim arheološkim nalazima, potpuno menja ustaljenu sliku Srbije 8-10. stoleća. Ona se sada može ravnopravno porediti sa ostalim hrišćanskim državama tog doba. Dakle, ovaj pečat je jednak otkriću nekog srpskog rukopisa 9. stoleća (a kod nas ih nema sačuvanih starijih od 12. stoleća). Kod Bugara ima natpisa u kamenu u kojima se spominju njihovi vladari, tako da su istorijski podaci potvrđeni epigrafskim spomenicima. Sličan je slučaj i sa Hrvatima, kod kojih su neki vladari takođe zabeleženi u natpisima na kamenu. Kod Srba je na kamenu poznato ime kneza (vojvode) Višeslava, bez navođenja zemlje kojom je vladao, što nije navedeno ni za Petra, kome se ne zna ni zvanje, mada je nesumnjivo reč o knezu koji je vladao Srbijom do oko 917. godine. Zato je tipar Strojimira dragoceno otkriće, jer je arheološko svedočanstvo postojanja kneza tog imena, poznatog do sada samo iz dela cara Konstantina VII Porfirogenita. Time naša istorija i kultura 8-10. stoleća postaju opipljivi.

1 komentar:

Unknown kaže...

Kupi šta želiš i prodaj ono što ti nije potrebno na najvećem sajtu za male oglase sa slikom u Srbiji. Besplatni mali oglasi - Mojtrg.rs pronađite sve na jednom mestu: mobilni, odeća, kućni ljubimci, mašine, nameštaj i mnogo više. Proverite sami gde je najlkaše da kupujete i prodajete!

Rating: 4.5